|
|
| < | prosinac, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nastavak negdašnjeg bloga darklives.blog.hr. Samo s malo više povjerenja u sebe i znatno više ludih situacija u životu.
VILENJAK - čovjek direktno zaslužan za postojanje ovog bloga
NemrešBilivit - volio bih imati njegovu britkost na riječima
kabulskeprice - dogodovštine naše zemljakinje Ivane S. Lah u dalekom i opasnom Afghanistanu
Monstruzni portal budućnosti
Dizajnerica
Abonos
Duh predaka
Sjajni oklopi zaslepeće zle oči
Sa svim ponosom i sećanjem na prošlost
Reči naših očeva, što u srcima večno nam odjekuje
Da čelik se hrabrošću kuje
Glas mudrosti neka se od sad pročuje!
Reč gromko izrečena
Svojom žarkom voljom ispisana
Jača je uvek od onoga
Što je samo u mislima
"Sletela je
Misao vodilja putem do beskraja
Razlila se
Po celom kolu sveta
Svuda ona nestaje
Zato ovde nek nastane
Ona je simbol ponosa i časti
Utkana u svaku nit savesti"
Udrite sad svom snagom, pobednički čujte glas!
Reč gromko izrečena
Svojom žarkom voljom ispisana
Jača je uvek od onoga
Što je samo u mislima
Podignite barjake
Rascepite nebo
Duh predaka nek zaposedne
Svako čelo jedro
U bogovima svojim
Nek nikad ne nađu spas!
(sjajan beogradski band Abonos, koliko znam više ne postoje, nažalost...)
Hedviga Golik pronađena je prije nekoliko dana u svom stanu na Medvešćaku gdje se raspadala punih 35 godina. Povučena, otuđena susjeda, godinama je sa ostalim stanarima zgrade proslavljala Nove Godine, Hanuke, rođendane, imendane - samo mrtva. I nitko ju nije tražio. Njeno mrtvo tijelo, njena duša, godinama su bili zarobljeni u sobičku od 18 kvadrata, Idealna pozadinska priča trash horrora, u maniri najboljih redatelja već vidim urbanu legendu koja kreće. Iz godine u godinu postaje sve zabavnija. Tako HEdviga u jednoj verziji biva mumificiran leš koji su susjedi pronašli kada u njezin stan provališe da bi nad njime ishodili vlasništvo. Već u drugoj Hedvigin je leš pronađen nakon što su stanari godinama katkad čuli strašna mumljanja i lupanja iz tog stana. A kada su ušli vidjeli su 35 godina mrtvu ženu.
Znanac, unirovljeni policajac s bezbrojnim anegdotama s očevida, odmah odmahuje glavom. Imao je on u praksi i bizarnijih slučajeva, a svaki je dobar scenarij horrora. U jednom tako naš junak ulazi u stan, a u njemu pet-šest godina mrtav starac. Zamotan u kućnu haljinu. I zamisli, kaže mi, radio je još svirao! Cijelo to vrijeme spikeri Otvorenog, Narodnog ili nedajbože Banovine veselili su se uz pjesme koje su puštali mrtvacu. Za njihovo dobro nadam se da su pogodili njegov glazbeni ukus.
Šalu na stranu, svi smo mi Hedviga Golik. Razmislite o tomu kada slijedeći put uvrijedite susjeda. Ili on Vas. Slobodno mu zavičite " Em, ti materinu. Umri pa te nitko neće pronać do idućeg stoljeća Ko onu Hedvigu Golik! Nek si misli o važnosti dobrosusjedskih odnosa.
Bolje i užasan kraj,
nego užas bez kraja
(njemačka narodna...)
Kreneš u jednom smjeru, ne daju. Kreneš u drugom, stopiraju. Sa strane sufliraju, govore kako si strašan i uspješan, dobar i moćan, nadasve potreban. Ali ti ne dozvoljavaju da to pokažeš, da to ispuniš. Zakopaju te u učmalost i dosadu. I dalje te tapšu po ramenu. I što ti onda preostaje nego gaziti po leševima do cilja?
Dobro se vraća zlim, a zlo dobrim - reče Čovjek.
Da smo svi opsjednuti facebook-om, više ne treba naglašavati. Imam novu opsesiju. Mačji facebook iliti Unitedcats.com...Nakon masturbatora za pse i četkice za zube za životinje ovo je treća stvar koja me najviše fascinira u životinjskom svijetu.
Dođite i pogledajte:
Znate ono kad imate svoj Svijet? oca, majku, ulicu, susjeda koji glasno pušta nardonjake, njegovu ženu koja uvijek nosi neke kolače...Štefeka, maricu, izvođenje psina u sumrak...Vječno isti put od škole do doma/ od doma do posla/...
Ja bih to. Nikada to nisam imao. Moji svjetovi bili su uvijek kratkotrajni. Mnogih se i ne sjećam. Živio sam na barem petnaest lokacija u Metropoli.
Jednom sam ga imao. Moj Svijet. I ja. U Svom Svijetu. Taj je Moj Svijet bio najbolji Svijet. U njemu su svi poštivali zakone, a zakoni su poštivali njih.
Vampir, Luda, VječniPar, Riba,...
Dani su u Mom Svijetu izgledali jednako. Noći su bile ono za što je vrijedilo živjeti. Za života neću prozboriti toliko pametnih koliko ih je bilo izgovoreno u Mom Svijetu. Podbuhlih obraza, alkoholno-žuti i najčešće u delirium tremensu sakupljali smo životna iskustva, zrnce po zrnce mudrosti. Vampir je uvijek bio pijan. Luda (onako, baš pozitivno Luda) kombinirala bi alkohol s tabletama ili jointom, VječniPar bio je nerazdvojan, a Riba je i iz najdosadnije situacije znala izvući maksimum.
Jedne noći smo zaključili da se apsolutno nikad nismo vidjeli trijezni. Nikada. Netko je rekao "Hej, možda se mi uopće ne podnosimo, trijezni".
Ne znam je li to bilo točno. Moj Odlazak razbio je svijet. On danas više ne postoji. U njega se nije moguće vratiti. U mom novom svijetu zakoni ne poštuju žitelje. U mom novom svijetu highlight dana je nervozna oronula bakica koja štakama lupa ostale putnike u tramvaju ne bi li se dokopala mjesta.
Nakon šokantnog otkrića tri vudu lutkice na groblju u Petrinji, priču je valjalo dokrajčiti. Kolege i prijatelji danima bježe od mene, rođenoj majci vjerojatno nikad neću ispričati što se događalo, a čak i zadrti ateisti onog tipa "Sve su to gluposti" odbijali su ih primiti u ruke. Elem, što s njima?
Kako ih nitko u kompaniji nije mogao smisliti, nije bilo druge nego da nekoliko dana prenoće kod mene. Bile su dobre. Nisam imao noćnih mora, nisam umro neobičnom smrću (a ni najobičnijom, očigledno), ali su lagano dojadile. Nekako, uvijek su bile tu.
Ekipi za paranormalno preostalo je samo jedno. Zatražiti savjet stručnjaka. Izbor je pao na proročicu Radu. A njezin odgovor zapanjujuć - ritualno ih spalite.
S torbom prepunom potrepština za ritual zaputili smo se u Stari Zagreb. Podno Griča lutke su skončale svoju crnomagijsku karijeru u vatri pročišćenja. Nedostajala mi je samo crvena košulja. Ja sam od danas Dylan Dog.
Oduvijek sam ga obožavao. Neke inspirira Einstein, neke Esma Redzepova. Mene je strip-junak koji hoda po granici paranormalnog u trapericama, crvenoj košulji i sakou.
Video zapis rituala:
Sat vremena nakona što sam sa groblja u Banovini iskopao tri woodoo lutkice, uslijedio je predah. Legendarni Fotograf, fotoreporter tiražnog zagrebačkog obiteljskog tjednika ispijao je kavu, a moj mamurluk od prethodnog zapjevavanja u Limbu zahtijevao je kolu.
Ugodnom čavrljanju pridružio se lokalni pijanac, invalid Domovinskog rata, kojem je Fortuna nakon bitke ostavila svega dva prsta, a da ironija bude gora dva prsta koja su mu ostala su kažiprst i srednjak, što savršenio tvori znak pobjede.
Objasnio nam je da je nakon pet godina na prvoj liniji obrane od Fonda za branitelje dobio svega 114 kuna! Te ih je istog dana odličio zapiti. Fotograf ga je oprao zbog malodušja, te mu otkrio tajnu života.
- Imaš sreće što te nisu ubili. sada te ovako polako ubijaju. Potom je zapjevao "Hrvatska je zemlja apsurda".
Grad smo napustili praćeni smiješkom pijanca koji nam je razdragano mahao sa dva preostala prsta desne ruke.
u 12 dana prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma o NATO-u odazvalo se ciglih 150.000 ljudi. Ni pišljivih 10% Hrvata, koliko je potrebno za raspisivanje, nije se udostojalo dignuti velebne guzice s kauča da e bi propustili najnoviju epizodu najnovijeg reality showa "Zvijezde kenjaju".
U ovoj se peticiji nije radilo o podršci NATO-u. Zaboli me koji je Vaš stav!. Pro, kontra, nešto između. Ovdje se radilo o tomu da svojim potpisom omogućite da se u Hrvatskoj dogodi demokracija. Da Demos odluči što će. I kako će. HVala Vam što zahvaljujući vašoj lijenosti nemam pravo odlučiti hoće li moj otac ratovati u Iraku/Afghanistanu/Istočnoj Africi ili na Atlantidi ili ne.
I ako me itko kasnije pita zašto je Hrvatska ušla u NATO. Eto, ZATO! Jer smo prelijeni. ALi, kada se treba skupiti na lapurlatističkom prosvjedu za veče plaće (Nećeš ti cilja, tko se ne slaže s njim?) onda smo svi na nogama. A kad za te iste plaće treba raditi ili nedajbog nešto znati...
Najborjnija su europska manjina. Krenuli su iz Indije u potrazi za boljim sutra, ali ga ni do danas nisu našli. To ih nije omelo da diljem Europe pjevaju svoje pjesme, čuvaju svoju tradiciju, gataju iz karata i kave i vide ono što drugi ne mogu vidjeti. S pravom za sebe kažu, mi smo drugi svijet. Pa iako novaca nikada nemaju, a čitavog se života trude, imaju nešto što smo svi odavno izgubili - jednostavnost duha, životno veselje, sposobnost nasmijati se u najgorim situacijama.
No, i njih počinjemo asimilirati. Tisućljetna kultura uzmičepred instant-kulturmom Mcdonaldsa, Coca Cole i međusobnog nepovjerenja. I osmijeh sa njihovog lica sve više biva zamijenjen gorkim brigama.
Shvatio sam da nemam dovoljno vremena u životu da bih proučio sve što me zanima. A tek kad to proučim mogu se odrediti prema nekim stvarima, Sve ostalo bilo bi infantilno. A moram se odrediti prije no što umrem jer će u suprotnom svako istraživanje izgubiti smisao. Kako da izađem iz te paradoksalne spoznaje?
P.S. U ovoj situaciji Put nije Cilj
